Lijepo je znati da postoje ljudi koji imaju iste osjećaje, razmišljanja i nedoumice. Ne nose samo redovnici habit, svi nosimo svoj habit, predstavljamo sebe kako želimo izgledati i proživljavamo istu duhovnu borbu. Susrela sam ljude pred kojima mogu iskreno opisati svoju borbu, a da me neće proglasiti ludom. Često imamo potrebu nekome reći, što je teško u jednom razgovoru, nekad je potrebna grupa da bi se čovjek cjelovito izrazio.
Nakon pohađanja Škole emocija koju je vodio p.Mijo Nikić prvi put sam čula za kršćanski NLP koji vodi gđa Slavica Gilić i odlučila sam se prijaviti na PUT. S obzirom da sam već duže vrijeme čeznula za grupom ljudi koji traže Istinu . Prijavila sam se u na e-mail dobila poruku da grupa kreće i tu je započelo moje putovanje na Put unutarnje transformacije. Uvijek sam nekako mislila, da se trebaju mijenjati ljudi oko mene ,a sada sam došla na mjesto gdje se mjenjam ja. Posebno mi se svidjelo što je grupa mala, mogu izreći sebe i imati vrijeme za sebe jer u vremenu sve veće tehnološke pismenosti sve manje vremena ima za čovjeka. NLP na kršćanski način me uči da oslonjena na Božja obećanja i Riječ mogu otkrivati sebe i na taj način biti Božji suradnik i tako ozdravljajući od bolesnih navika, krive religioznosti, učiti postaviti granice , prihvatiti sebe, ozdraviti krivu sliku Boga, rasti u vjeri.
Osvrt na Molitvenu zajednicu Inače sam nedjeljom navečer tjeskobna i ne znam kuda se staviti jer dolazi ponedjeljak, posao, vožnja djece na aktivnosti, kuhinja, užurbanost i upadanje u kolotečinu u kojoj nikada nemaš vremena. Teško sam se odlučila na dugoročnu obvezu od 6-8 mjeseci gdje ću svaku nedjelju po sat i pol-dva, sudjelovati na duhovnim vježbama koje vodi naša Slavica. Kako sam počela, već nakon par susreta, shvatila sam koliko me ti susreti pune predivnom, mirnom, svjetlećom energijom. Individualnim pristupom, a ujedno i timskim sudjelovanjem, ova vrsta molitvenih vježbi dala je vidljive rezultate, u smislu da smo zajedno otkrivali naše dubine, probleme, rješenja, i put kojim nam je ići kako bismo došli bliže miru, cilju koji nam je u ovoj grupi bio zajednički. Mirnoća, nesebičnost i toplina naše voditeljice pokazala nam je primjerom kako su naše odluke o sudjelovanju ispravne. Nekad sam se plašila nedjelje popodne, sad je to vrijeme kad se punim, smirujem i mislim na Njega, našeg Gospodina koji daje mir. Slavica je most koji nam je pomogao prijeći do te spoznaje, da shvatimo; da se sve stigne, da se ništa ne mora, i da je dovoljno samo biti s Gospodinom, biti jednostavan, i biti čitav, u Njegovoj prisutnosti. Kad to ovako napišem, mislimo si: daa, pa naravno!? Međutim, od najveće važnosti je to si osvješćivati, podsjećati se i raditi na tim stavovima svakodnevno, u tome nam pomažu i bilješke koje su mi sada svakodnevni pomagač u ulaženju u mir. Želim da sve što sam naučila u ovim vježbama uđe u mene, da ja uđem u Boga, da mi budemo jedno, da sam toga svjesna, i na taj način, da nam život, u svim životnim okolnostima, bude svjetlo. Kako bi naša Slavica rekla, idi, i svijetli! To želim i tebi.
Zahvalna sam što sam se mogla uključiti u ovu malu grupu. Otkrivam jedan poseban pristup vjeri i molitvi. Otkrivam sebe u nutrini svoga srca, misli i osjećaja. A kad se dovoljno umirim u toj nutrini otkrijem i Nebeskog Oca i Njegovu blizinu. Osjećam da me on zaogrne svojim Očinskim plaštem i znam da sam sigurna. Iz te sigurnosti i ljubavi želim i sama biti i djelovati. Također otkrivam neke patrone u sebi koji nisu dobri i koje želim popraviti. Iskrena preporuka za svakoga tko je spreman rezervirati kvalitetno vrijeme za sebe.
Već jedno vrijeme u svojim dubinama osjećam da me Bog zove; da mu budem blizu, da budem u njegovoj prisutnosti. I nije to prvi put, točno znam kako izgleda Božji poziv i u svojim dubinama ne mogu ignorirati taj poziv. Od zadnjeg Božjeg poziva prošlo je dosta vremena i moja vjera se je ohladila, moje srce je prigrlilo svjetovnost i polako ali sigurno sam se udaljavala od Boga. Jednim dijelom bio je prisutan strah zbog grijeha koji sam učinila misleći da mi Bog nije oprostio na ispovjedi, a jednim dijelom pojavila se i ljenost za rad na duhovnosti. To ne znači da Bog nije bio u mojim molitvama i u mojim mislima ali mlako, bljutavo, nezainteresirano; trebala sam iskru da zapali u meni plamen koji će trajno gorjeti. Svaki put kada osjetim Božji poziv, odazovem se, tako sam i sada nastojala naći način kako će se desiti poziv i gdje, preko koga će se ostvariti Božji poziv. Nakon nekog vremena počinje online molitvena grupa zajednice Put. Rad u malim grupama duhovni NLP (Neuro lingvističko programiranje). Istog trenutka sam znala da je to ono što sam čekala. Iz udobnosti svoga doma raditi na duhovnosti koja je povezana sa NLP – om kojeg sam završila. Ni trenutka nisam razmišljala, odmah sam odgovorila da želim biti dio online molitvene grupe. Krenili smo od osnova – Tko je Bog? Šta mu je drago, a šta ne? Kako nas Bog doživljava? Nakon toga smo kroz praktične radove tokom tjedna utvrđivali teoriju, kroz muzej sjećanja, kroz kontrolu izgovaranja riječi i programiranje nesvjesnog uma koji upravlja našim ponašanjem, slušali proklamacije, učili o postavljanju granica, radili sitne pomake u dnevnom rasporedu, učili davati Bogu prvine dana, kroz meditacije ulazili u Božju prisutnost i dopuštali da nas on mijenja, da nas liječi. Govorili smo i o zlome - Tko je on? Kako i na koje načine nas u našim odlukama, uvjerenjima, roditeljskim zabranama, našim vjerovanjima, partnerskim odnosima, odnosima sa djecom - hvata u klopku? Naučili smo kako postići mir, onaj u Bogu, ali i u svojim mislima? Kako postići cilj koji je u skladu sa Božjom voljom i koji je priredio za nas kako bi ispunili njegovu volju? Ono što je najbitnije naučili smo kako osluškivati, kako čuti Božji glas, u svakodnevnoj rutini komunicirati s njim i znati šta je njegova volja za nas. A i zajednica se ne zove slučajno Put jer svi mi sudionici smo putnici. Putnici na ovoj zemlji do onog trenutka dok nas Bog ne pozove k sebi. Kako bi bili spremni za susret s Bogom, učili smo kako biti putnik koji već ovdje na zemlji prepoznaje Božji glas i kako se pripremiti za trenutak kad se budemo gledali u oči s njim. Nakon teorijskog znanja kreće praksa kroz život, mjesečni susreti i međusobno dijeljenje svjedočanstva svakog pojedinca grupe. Tu nema prisile, nema trebaš ili moraš, sve je dobrovoljno, prožeto duhovnošću i bliskošću sa trojedinim Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim.