Lijepo je znati da postoje ljudi koji imaju iste osjećaje, razmišljanja i nedoumice. Ne nose samo redovnici habit, svi nosimo svoj habit, predstavljamo sebe kako želimo izgledati i proživljavamo istu duhovnu borbu. Susrela sam ljude pred kojima mogu iskreno opisati svoju borbu, a da me neće proglasiti ludom. Često imamo potrebu nekome reći, što je teško u jednom razgovoru, nekad je potrebna grupa da bi se čovjek cjelovito izrazio.
Nakon pohađanja Škole emocija koju je vodio p.Mijo Nikić prvi put sam čula za kršćanski NLP koji vodi gđa Slavica Gilić i odlučila sam se prijaviti na PUT. S obzirom da sam već duže vrijeme čeznula za grupom ljudi koji traže Istinu . Prijavila sam se u na e-mail dobila poruku da grupa kreće i tu je započelo moje putovanje na Put unutarnje transformacije. Uvijek sam nekako mislila, da se trebaju mijenjati ljudi oko mene ,a sada sam došla na mjesto gdje se mjenjam ja. Posebno mi se svidjelo što je grupa mala, mogu izreći sebe i imati vrijeme za sebe jer u vremenu sve veće tehnološke pismenosti sve manje vremena ima za čovjeka. NLP na kršćanski način me uči da oslonjena na Božja obećanja i Riječ mogu otkrivati sebe i na taj način biti Božji suradnik i tako ozdravljajući od bolesnih navika, krive religioznosti, učiti postaviti granice , prihvatiti sebe, ozdraviti krivu sliku Boga, rasti u vjeri.
Osvrt na Molitvenu zajednicu Inače sam nedjeljom navečer tjeskobna i ne znam kuda se staviti jer dolazi ponedjeljak, posao, vožnja djece na aktivnosti, kuhinja, užurbanost i upadanje u kolotečinu u kojoj nikada nemaš vremena. Teško sam se odlučila na dugoročnu obvezu od 6-8 mjeseci gdje ću svaku nedjelju po sat i pol-dva, sudjelovati na duhovnim vježbama koje vodi naša Slavica. Kako sam počela, već nakon par susreta, shvatila sam koliko me ti susreti pune predivnom, mirnom, svjetlećom energijom. Individualnim pristupom, a ujedno i timskim sudjelovanjem, ova vrsta molitvenih vježbi dala je vidljive rezultate, u smislu da smo zajedno otkrivali naše dubine, probleme, rješenja, i put kojim nam je ići kako bismo došli bliže miru, cilju koji nam je u ovoj grupi bio zajednički. Mirnoća, nesebičnost i toplina naše voditeljice pokazala nam je primjerom kako su naše odluke o sudjelovanju ispravne. Nekad sam se plašila nedjelje popodne, sad je to vrijeme kad se punim, smirujem i mislim na Njega, našeg Gospodina koji daje mir. Slavica je most koji nam je pomogao prijeći do te spoznaje, da shvatimo; da se sve stigne, da se ništa ne mora, i da je dovoljno samo biti s Gospodinom, biti jednostavan, i biti čitav, u Njegovoj prisutnosti. Kad to ovako napišem, mislimo si: daa, pa naravno!? Međutim, od najveće važnosti je to si osvješćivati, podsjećati se i raditi na tim stavovima svakodnevno, u tome nam pomažu i bilješke koje su mi sada svakodnevni pomagač u ulaženju u mir. Želim da sve što sam naučila u ovim vježbama uđe u mene, da ja uđem u Boga, da mi budemo jedno, da sam toga svjesna, i na taj način, da nam život, u svim životnim okolnostima, bude svjetlo. Kako bi naša Slavica rekla, idi, i svijetli! To želim i tebi.